Starije generacije će se
prisjetiti da je duvanjski kraj, osobito planinski dijelovi, „vrvio“ od zeca. A
i mi mlađi se sjećamo dječačkih dana kada se nije moglo proći šumarcima a da se
ne bi podigao barem jedan „zeko“ pa kad bi starijima prepričavali da smo
vidjeli zeca te da smo ga pokušali i uhvatiti, obično bi sva priča završavala: „Što
mu nisi stavio mu soli pod rep“. Brojno stanje ove divljači nekoliko zadnjih godina nije na razini
očekivanog, odnosno mogli bi kazati da je na minimumu. Uzroke koji su doveli do
takve situacije ne moramo posebno ni nabrajati. Najveći neprijatelji zečje
populacije jesu svakako bolesti svojstvene ovoj divljači (pseudotuberkuloza,
cisticerkoza i tularemija), no najveći neprijatelj je noćni krivolov uz
upotrebu farova ili kako ga lokalno zovu „faranje“ koji, nažalost, i dan danas
provode pojedinci bez imalo osjećaja za ovu divljač. A da stvar bude gora ova
vrsta krivolova je najčešća u vrijeme kada je zabrana lova na ovu divljač – od siječnja
do rujna jer je to razdoblje parenja i reprodukcije zečje divljači. Inače,
gravidnost kod zečice iznosi oko 41 dan, a zečica može biti oparena dok je još
skotna pa se smanjuje vrijeme između dva legla na 35-38 dana što svakako doprinosu
povećanju broja godišnjih legla. Što se tiče lovišta „Orlov kuk“ zadnjih godina
je primjetan lagani oporavak zečje populacije, no daleko od optimalnoga broja s
obzirom na bonitet lovišta. Da bi se stanje barem malo popravilo, glede
brojnosti, ali i krvne slike ili što bi se stručno kazalo da se „osvježi krv“,
članovi L.u. Orlov kuk – Tomislavgrad su izvršili prvo probno puštanje zečje
divljači u lovište. Zečevi koji su pušteni iz umjetnog su uzgoja, uzgajani su u
drvenim škrinjama s rešetkastim dnom – uzgoj koji se do sada pokazao najboljim.
Ovu praksu puštanja zečeva ćemo nastaviti i dalje, svjesni činjenice da neki
primjerci, kako neki kažu „neće dočekati zimu“. Nadamo se da će ostati barem
poneki primjerak i tako osvježiti krv i obogatiti Bogom nam danu prirodu.
Tekst: Mate Buntić
Photo & video: Ante Šarić