POSTUPA LI FEDERALNA VETERINARSKA INSPEKCIJA PROTUZAKONITO PREMA LOVAČKIM UDRURGAMA - KORISNICIMA LOVIŠTA

Naime, prošlo je više od godinu dana kada je Federalna veterinarska inspekcija posjetila većinu lovačkih udruga i korisnika lovišta koje su članice Lovačkog saveza Herceg-Bosne. Gotovo je većina ostala zatečena, da ne kažem, iznenađena sa svim onim stavkama koje je ista Inspekcija tražila od korisnika lovišta, a sadržaj izdanih naredbi za provođenje mjera u rješenjima još čudniji, osobito u pogledu visine mogućih kazni, kako za pravnu, isto tako i za odgovornu osobu. Mnogi su postavili pitanje od kuda uz posjete lovne, sada imamo i posjetu veterinarske inspekcije? Je li postupanje Federalne veterinarske inspekcije prema lovačkim udrugama koje imaju lovišta u zakupu zakonski utemeljeno? Obvezuju li izdane naredbe za provođenje mjera iste udruge koje su bile predmet nadzora? Ako je Zakon o veterinarstvu FBiH donesen prije dvadesetak godina, a Pravilnik o higijeni hrane životinjskoga porijekla prije desetak godina, što se do sada čekalo s njegovom primjenom na lovačke udruge – korisnike lovišta? To su samo neka pitanja koja vise nad glavom lovačkih udruga – korisnika lovišta.

No, krenimo od sadržaja samih rješenja koje je Federalna veterinarska inspekcija izdavala lovačkim udrugama – korisnicima lovišta. Prilikom posjeta Federalne veterinarske inspekcije korisnicima lovišta, ista Inspekcija je izdavala rješenja koja su se uglavnom odnosila na nekoliko stvari. Prva od njih je bila ta da korisnik lovišta u roku od 12 sati odstrijeljenu divljač (pri tome ne navodeći je li se radi o divljači iz uzgajališta ili slobodnoživućoj divljači) prijavljuje veterinarskoj organizaciji radi obavljanja pregleda i kontrole (čl. 72., st. 3., Zakona o veterinarstvu, Službene novine FBIH, br. 46/00). Prvi propust Inspekcije u rješenju i izdavanju naputka je krivo pozivanje na spomenuti čl. 72., gdje umjesto da navode da se radi o st. 3. čl. 72., oni navode st. 4. Osim toga, Inspekcija se neutemeljeno poziva na čl. 2., točka 2. istog Zakona u kojemu se definira što su to životinje za klanje:

 “Životinje za klanje - kopitari, papkari, perad, kunići, te divljač iz uzgajališta čije meso je namijenjeno za ishranu ljudi.”(čl. 2. točka 2., Zakon o veterinarstvu FBiH)

 Ako korisnik lovišta gospodari lovištem u kojemu nema divljači iz uzgajališta (a uzgajalište se odnosi na ograđeni prostor u kojemu se uzgaja divljač) tada se ovaj Zakon u slučajevima i člancima na koje se poziva Inspekcija ne može koristiti u izricanju rješenja i mjera korisnicima lovišta koji love slobodno živuću divljač. Kategoriju “slobodnoživuća divljač” Zakon o veterinarstvu uopće ne spominje, a predmet inspekcijskog nadzora su bili oni korisnici koji love slobodnoživuću divljač

Stoga i nalog da se u roku od 12 sati veterinarskoj organizaciji radi obavljanja pregleda prijavi odstrijeljena divljač (iako se pod pojmom divljači u ovome Zakonu podrazumjeva divljač iz uzgajališta, a ne slobodnoživuća divljač), je i u samoj praksi neprovediva iz razloga što se većina lovova odvija nedjeljom i državnim praznicima, odnosno neradnim danima, a tim danima ne rade ni veterinarske organizacije, pa je stoga i u načelu nemoguće provesti takvu mjeru. Upitnost i protuzakonitost naređenja provedbe ove mjere leži u činjenici što lovci u spomenutim lovačkim udrugama love slobodnoživuću, a ne divljači iz uzgajališta.  

 Također, u rješenjima i naređenim mjerama se Federalna veterinarska inspekcija neutemeljeno poziva i na Pravilnik o higijeni hrane životinjskoga porijekla (Službeni glasnik BiH, br. 103/12) gdje se referiraju na Privitak III, Odjeljak IV., Poglavlje I. gdje se veli sljedeće:

“Najmanje jedna osoba u lovačkoj skupini mora raspolagati znanjem iz stavka (1) ovoga Poglavlja. "Obučena osoba" u smislu ovoga Odjeljka je osoba koja je prošla obuku iz stavka (1) ovoga Poglavlja.

 “Osobe koje love slobodno živuću divljač s ciljem njenog stavljanja u promet za ljudsku potrošnju moraju u dovoljnoj mjeri poznavati patologiju slobodno živuće divljači, proizvodnju i postupanje s njom i njenim mesom nakon ulova kako bi mogli obaviti početni pregled na licu mjesta.”

 Međutim, u tekstu rješenja Federalne inspekcije i nalogu provođenja ove mjere se namjerno izbjegavaju odredbe istog Pravilnika iz članka 2. u kojemu se navode iznimke od primjene istog Pravilnika gdje stoji sljedeće:

 “Ovaj se Pravilnik ne primjenjuje na:

a) primarnu proizvodnju namijenjenu za osobnu uporabu u kućanstvu,

b) pripremu, rukovanje ili skladištenje hrane namijenjene za osobnu uporabu u kućanstvu,

c) izravno opskrbljivanje primarnim proizvodima u malim količinama kojima proizvođač opskrbljuje krajnjeg potrošača ili lokalni maloprodajni objekt koji izravno opskrbljuje krajnjeg potrošača,

d) izravno opskrbljivanje mesom peradi i lagomorfa u malim količinama koji su zaklani na poljoprivrednom gospodarstvu, a kojima proizvođač opskrbljuje krajnjeg potrošača ili lokalni maloprodajni objekt koji takvim svježim mesom izravno opskrbljuje krajnjeg potrošača,

e) lovce koji izravno opskrbljuju krajnjeg potrošača, ili lokalni maloprodajni objekt koji izravno opskrbljuje krajnjeg potrošača, malim količinama slobodno živuće divljači ili mesa slobodno živuće divljači.”

 Budući da se u inspekcijskoj kontroli radi o korisnicima lovišta, odnosno lovcima koji meso slobodnoživuće divljači koriste za osobnu upotrebu, a vrlo rijetko ili gotovo nikada, ne opskrbljuju krajnjeg potrošača mesom slobodnoživuće divljači, a kad bi i opskrbljivali krajnjeg potrošača, radilo bi se o malim količinama. Stoga, izricanje naredbe od Federalne veterinarske inspekcije u smislu da u grupi lovaca koja lovi, barem jedan raspolaže znanjima za početni pregled divljači je neutemeljeno jer se ista Inspekcija poziva na Pravilnik koji je u čl. 2. jasno precizirao na koga se ne primjenjuje. Dakle, izricanje naredbe korisnicima lovišta koji raspolažu malim količinama mesa slobodnoživuće divljači da imaju osposobljenu osobu za početni pregled divljači nije u skladu s Pravilnikom, jer su sukladno istome Pravilniku takve kategorije su izuzete od ovoga Pravilnika. Pravilnik se odnosi na one koji su tržišno orijentirani u pogledu prometa velikim količinama mesa, kako domaćih, isto tako i divljih životinja, a nikako na one koji meso koriste za osobnu upotrebu ili na lovce koji raspolažu malim količinama mesa slobodnoživuće divljači. Ako bi Inspekcija bila u pravu, onda bi primjerice trebala doći u nadzor svakome pojedincu koji kolje domaću životinju za osobnu upotrebu. 

 Osim gore navedenoga, u nekim slučajevima je Federalna veterinarska inspekcija tražila od korisnika lovišta da osiguraju uvjete za hlađenje trupa i organa odstrijeljene divljači u razumnome roku tako da se u svim dijelovima mesa postigne temperatura ne viša od 7⁰C. To za sobom povlači zaključak da svi korisnici lovišta koji love slobodno živuću divljač moraju imati adekvatan objekt za obradu divljači kao i prostoriju s rashladnom komorom koja će osigurati željenu temperaturu mesa. Međutim, i u ovoj stvari Inspekcija krivo izriče naredbu jer iz čl. 2. spomenutog Pravilnika jasno proizlazi koga on ne obvezuje, a koga ne. Dakle, ne obvezuje one koji prometuju malim količinama mesa slobodnoživuće divljači, koji to meso koriste za osobnu upotrebu i pri tome to isto meso ne stavljaju na tržište, niti ga mogu ponuditi tržištu jer se radi o malim količinama.

 Kada bi se takvo meso stavljalo na tržište, onda bi onoga tko to čini obvezivali i naredba i Pravilnik, a što se jasno može vidjeti iz Privitka I., Poglavlja IV, Točke 1.18. gdje se navodi sljedeće:

 “Objekt za obradu divljači je svaki objekt u kojemu se nakon ulova divljač i meso divljači pripremaju za stavljanje na tržište.”

Cijeli Pravilnik o higijeni hrane životinjskoga porijekla (Službeni glasnik BiH, br. 103/12) se odnosi samo na tržišno orijentiran plasman hrane životinjskog porijekla što pretpostavlja da se radi o velikim količinama. I sam tekst Pravilnika u čl. 2 se izuzeo od primjene na slučajeve kada je riječ o životinjskoj hrani za osobnu upotrebu, kada je riječ o malim količinama, i naravno lovcima i korisnicima lovišta koji raspolažu malim količinama mesa slobodnoživuće divljači.

 Federalna veterinarska inspekcija je proizvoljno postupala i u pitanju izricanja naredbe glede osiguranja dostave tkiva tonzila, limfnih čvorova, slezene, bubrega i pluća od svake nađene uginule jedinke divlje svinje ili odstrijeljene divlje svinje koja je pokazivala znakove bolesti ovlaštenoj laboratoriji za klasičnu i afričku svinjsku kugu u BiH, prejudicirajući da je u lovištu bilo takvih slučajeva, iako ničim nisu utvrđeni niti potvrđeni slučajevi pronalaska uginule jedinke divlje svinje niti slučajevi odstrijeljene divlje svinje koja bi pokazivala znakove bolesti. Unatoč  tomu što nije bilo takvih slučajeva, Inspekcija je izricala naredbu kao da ih je bilo.

 Da ne bi bilo zablude, svaki lovac, ukoliko je lovac zna da se meso odstrijeljenih divljih svinja mora u razumnome roku odnijeti na veterinarski pregled radi utvrđivanja je li ili nije zaraženo trihinelom. Dobro je poznavati i patologiju divljači radi izbjegavanja neželjenih posljedica za svoje i za zdravlje drugih ljudi, a isto tako provoditi i edukaciju s ciljem osposobljavanja lovaca za početni pregled odstrijeljene divljači. Također, svi korisnici lovišta su dužni prijaviti nadležnim organima svaku sumnju na prisutnost afričke svinjske kuge, bilo da se radi o uginulim ili odstrijeljenim jedinkama divlje svinje. No, ako takvih slučajeva nije bilo, onda korisnik lovišta ne može navoditi da ih je bilo, a Inspekcija navoditi da ih jest bilo.

Cijela stvar je u tomu što Federalna veterinarska inspekcija krivo tumači odredbe Zakona o veterinarstvu FBIH kao i odredbe Pravilnika o higijeni hrane životinjskoga porijekla i protuzakonito izriču mjere i naputke jer se odredbe i Zakona i Pravilnika mogu odnositi samo na divljač iz uzgajališta kao i na one koji su tržišno orijentirani u prometu mesom, kako domaćih životinja, divljih životinja iz uzgajališta, kao i slobodnoživuće divljači. A da stvar bude još gora, u nekim izdanim rješenjima, bez ikakva temelja i dokaza su pretpostavljali, a ničim dokazali, da je u lovištu bilo slučajeva uginulih ili odstrijeljenih jedinki divlje svinje koje su pokazivale znakove bolesti. Sve to skupa nas navodi na zaključak da se Federalna veterinarska inspekcija probudila nakon dvadeset godina spavanja i da donosi rješenja i naputke protiv zakona.