OD KUDA MESO DIVLJAČI U PONUDI POJEDINIH RESTORANA U NAŠOJ BLIŽOJ OKOLICI

Stara lovna godina je završila, zagazili smo u novu. Hoćemo li ju preživjeti, Bog samo zna. Mnoge lovačke udruge krpaju kraj s krajem. Uz financiranje lovočuvarske službe, na naplatu su došle obveze prema Lovačkom savezu, Županiji, Federaciji i Općini. Mnoge udruge koje su lani sklopile ugovore o desetogodišnjem zakupu lovišta već su trebale Ministarstvu dostaviti izrađenu lovno-gospodarsku osnovu čija izrada po hektaru košta od 0,20-0,40 KM. Druge troškove da i ne nabrajamo. Proteklu godinu je gotovo u potpunosti izostao komercijalni lov kojim su mnoge udruge krpale rupe u svome proračunu. Izostali su i određeni javni pozivi za prijavu projekata na razini županije  na koje su se mogle prijaviti i lovačke udruge. Također, izostale su i lovačke večeri s kojih je također udrugama ostajao izvjestan prihod. Čini se da će nam i ovu godinu jedini izvor financiranja biti članski doprinosi, a od članskih doprinosa, čiji je iznos smiješan u odnosu na države u okruženju, neće se moći na duge staze. Zakon o lovstvu definira divljač kao dobro od državnog interesa, no državu, odnosno Federaciju BiH, zanima samo je li uplaćena naknada za korištenje lovišta.

Nedavno smo bili predmet Federalne veterinarske inspekcije, kao i Županijske lovne inspekcije. Nije nikakav problem što smo bili predmet i jedne i druge, neka svatko radi svoj posao s ciljem otklanjanja nepravilnosti. Međutim, iritira nas što kad je područje lovstva u pitanju, jedino lovačke udruge postaju predmet zanimanja, a mnoge druge, pravne i fizičke osobe koje direktno ili indirektno stvaraju probleme u lovištima i na divljači izmiču zanimanju kako lovne tako i federalne veterinarske inspekcije. Neprestano ukazujemo na problem krivolova i osoba suspektinih na tom području. Ukazujemo na problem ograđivanja velikih površina lovišta električnim pastirima od pojedinih stoke. U više navrata smo slali dopis i županijskoj i federalnoj lovnoj inspekciji glede problema ograđivanja dijela lovišta električnim pastirima i ukazivali na štetne utjecaje takvih aktivnosti na dnevne migracije divljači, zimovališta divljači, itd. Nijedanput se inspekcija nije pojavila na terenu niti smo dobili odgovor na naše upite. Također, zadnjih nekoliko mjeseci smo suočeni s postavljanjem zamki od krivolovaca (sajle, gvožđa) za divljač u pograničnom području lovišta “Orlov kuk” i lovišta “Vran”. U suradnji s djelatnicima Šumarije Tomislavgrad uspijevamo nekako iskontrolirati situaciju i spriječiti štete od takvih aktivnosti. Meso divljači koju legalno odstrijelimo sukladno godišnjem planu gospodarenja lovištem, na koji suglasnost daje resorni ministar, ne stavljamo na tržište, odnosno ne prodajemo ga. Ono ostaje u udruzi i služi za potrebe članstva. No, ako mi, kao i ostale lovačke udruge ne stavljamo meso divljači na tržište, od kuda onda divljač u ponudi restorana na području HBŽ-a, ZHŽ-a kao i ostalih županija??? Od lovaca sigurno nije. Je li onda od krivolovaca i lovokrađe? Ima li ijedan restoran na našem užem području, a koji na jelovniku nudi meso divljači, potvrdu o porijeklu iste? Na to pitanje ne možemo sa sigurnošću odgovoriti, ali ima tko može. Eto gospodo veterinarski i lovni inspektori posla za vas! Ako se za svaku domaću životinju koja se stavlja u promet mora znati porijeklo, isto se tako mora znati i porijeklo divljači koju pojedini restorani nude na svojim jelovnicima. Ako će, kada je u pitanju divljač i odnos prema istoj, samo korisnici lovišta biti predmet bavljenja i lovne i veterinarske inspekcije, ali ne i svi oni koji direktno i indirektno ugrožavaju tu istu divljač, onda je takva praksa neodrživa, nekorektna i selektivna. A selektivna primjena propisa uvijek dovodi do nereda i nezadovoljstva.