Zadnjih par godina svjedoci smo
šteta od divljači u Hercegbosanskoj županiji koje su nanesene na domaćim
životinjama. U pravilu vlasnici stada, bilo ovaca ili goveda, naknadu štete
uglavnom traže od lovačkih društava, odnosno korisnika lovišta. Pojedina lovačka
društva je ovakva praksa stajala više tisuća konvertibilnih maraka, a neka
dovela na rub propasti. No, je li korisnik lovišta uvijek i u svakom slučaju
odgovoran za štetu koju počini divljač? Naravno da nije, niti može biti. Ono
što se prešućuje, a ne bi trebalo, jesu zakonski okviri koji propisuju način,
prava i dužnosti korištenja pašnjaka. Tako se u čl. 67. Zakona
o poljoprivrednom zemljištu (Narodne
novine Hercegbosanske županije, broj 2, Livno, od 12. ožujka 2010.) jasno
propisuje način korištenja pašnjaka – pa se navodi sljedeće: Držatelj stoke mora zaključiti ugovor sa
zakupodavcem zemljišta za ispašu stoke.
Ugovor iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati podatke o: zemljištu
(mjesto, katastarska općina i čestice, površina), zakupodavcu i zakupoprimcu
zemljišta, vremenu za koje je ugovorena ispaša, o broju stoke koje se mogu
napasati, o veličini zemljišta i mjestu gdje se to zemljište nalazi.
Ugovor iz stavka 1. ovoga članka sklopljen između fizičkih osoba registrira se kod općinske službe u mjestu ispaše.
No, praksa po ovom pitanju je
sasvim drugačija. Većina vlasnika stada, bilo ovaca, koza i goveda nema
zaključene ugovore o korištenju pašnjaka, pa samim time vrše nelegalnu ispašu i
krše odredbe čl. 133. Zakona o
poljoprivrednom zemljištu HBŽ-a. Postavlja se pitanje: može li korisnik
lovišta koji za isto plaća uredno naknadu za korištenje biti odgovoran ukoliko
je pričinjena šteta od divljači na stoci vlasnika koji vrši nelegalnu ispašu,
pri čemu se šteta najčešće događa zbog nepoduzimanja mjera vlasnika stoke za
sprječavanje šteta od divljači, a koje su, primjerice u Hercegbosanskoj
županiji regulirane Pravilnikom o mjerama
za sprječavanje štete od divljači (Narodne
novine Hercegbosanske županije, broj 2, Livno, od 16. ožujka 2015.). U
članku 5. ovoga pravilnika je naveden niz mjera koje vlasnici stoke moraju
poduzeti. Tako se u istom članku u točki d. veli sljedeće: U planinskim i drugim izdvojenim područjima gdje se mogu očekivati ili
se učestalo pojavljuju vukovi i medvjedi, stoka u tijeku noći mora biti
zatvorena u staji ili u odgovarajuće zaštićenom toru odnosno, odgovarajućoj
električnoj ogradi, a u tijeku dana, ako nisu u zaštićenom prostoru, na ispaši
mora stalno biti nazočan čuvar (pastir) i pastirski pas čuvar.
U istom članku, točka g. stoji da
se stoka može puštati na ispašu samo na
površinama dozvoljenima za pašu, a u točki k. se veli: da se
stoka ne pušta (niti prolazi radi ispaše) na poljoprivredno zemljište i u šumu
i šumsko zemljište ukoliko to nije odobreno od strane vlasnika ili korisnika
zemljišta što se dokazuje ovjerenim ugovorom ili drugim aktom o korištenju
zemljišta.
Dakle, ako bismo doista provjerili stanje na terenu došli bismo do podatka da većina vlasnika stada, odnosno stoke vrši ispašu nelegalno, a budući da se većina pašnjaka poklapa s lovištem – zaključak je da je stoka nelegalno na pašnjaku, odnosno u lovištu. Ukoliko je nelegalno na ispaši – kako korisnik lovišta može biti, ili uopće netko drugi, odgovoran za nastalu štetu uslijed napada divljih životinja. Ako k tomu dodamo i nerijetku praksu da vlasnici stada ne poduzimaju propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, bilo da nemaju adekvatno ograđene torove, rasne pastirske pse, bilo da stoka nije pod stalnim, nadzorom, a nerijetko se događa da stoka u planinskim područjima ostaje noćiti u šumi – ne trebaju nas čuditi napadi divljih životinja na stoku. Tko je tu odgovoran? Zaključak možete izvesti sami. Ukoliko dođe do nastanka štete na domaćim životinjama u lovištu, korisnik lovišta bi morao voditi računa, odnosno utvrditi je li vlasnik stoke poduzeo sve mjere u cilju sprječavanja štete od divljači i ima li uopće dozvolu za vršenje ispaše u lovištu. Dakle, treba biti oprezan i ne nasjedati na uvriježenu praksu da je uvijek i posvuda i za bilo koju štetu na domaćim životinjama odgovoran korisnik lovišta ka i to da se u pravilu tražilo što je korisnik lovišta, a ne vlasnik stada, odnosno domaćih životinja, poduzeo u cilju sprječavanja nastanka štete od divljači.